Sastavila sam listu svih pogrešnih odluka koje sam donela.
Radim osnovni posao i dodatni, dva dijametralno različita zanimanja. Ljudi su loši na oba posla. To me je dovelo do činjenice da je na svakom poslu slično. Ne znam odakle tolika zloba u ljudima.
Vidim na insta post kako je dečaka ujeo pas ispred zgrade za usnu. Dečak inače ima i svoju kucu u stanu. Tako da možemo barem pretpostaviti da dete zna kako sa kucama i da ih voli jelte.
Komentari?! Kuku majko nije me mrzelo da čitam - od 500 komentara možda su 5 komentara bila da im je žao deteta što se u opšte to i desilo. Par ludaka koji kažu da treba SVE lutalice “skloniti”. A svi ostali krive dete..
Ovako nije samo kod nas, otišao je Svet do đavola!
Veću anksioznost osećam kad ulazim u bilo koji kafić u mom mestu nego kad idem na posao.
Jutros sam namijerno promijenio sve budilnike u kući da zvone u različito vrjeme. Bilo je zabavno gledati taj haos.
Privlače me stariji muškarci jer se uz njih osjećam zaštićeno, a bojim se da nikad neću moći zavoljeti nekoga svojih godina.
Kad se vraćam kući sa godišnjeg ili višednevnog odsustvovanja, uvek zamišljam da kad otvorim vrata od stana da će me zapljusnuti neki ogroman vodeni talas od puknute cevi.
Oduvek sam mislila da treba uskaditi želje i mogućnosti.. u našoj porodici se nisu podizali krediti, onoliko koliko imaš toliko i trošiš..kredit je zlo... Mnogi ljudi nisu spremni da se odreknu nekih svojih zadovoljstava pa kukaju..proćiće i taj težak period, sve prođe..
Danas je teško izlaziti u klubove, diskoteke i generalno ići u izlaske ako hoćete da igrate u djuskate. Imam 22 godine, ne pijem ne pušim, volim da igram i da se zabavim uz muziku, ali ne izlazim često jer svaku osobu koju upoznam ili sa kojom se družim je takva da samo sedi. Znam sad će neko reći nađi novo društvo, ljudi ne ide. Druželjubiva sam, nemam problem da priđem i upoznam se sa ljudima. Na poslu isto tako, lako se uključim u razgovor, ali sa kim god izađem, svi baš svi samo sede, bulje u telefone, ćute i gledaju okolo. Nikad nisam bila anksiozna osoba ali se tako osećam kad izađem i zateknem takvu atmosferu. Ako kažem, ajmo da igramo, pogledaju me kao da sam luda i kažu ne, nema šanse ili čekaj da me uhvati alkohol pa onda. To od prilike bude tamo oko tri ujutru i ako ustanu, jedva stoje na nogama. Bezveze iskreno. Kad vidim izlaske pre 10/15 godina, koliko su svi bili opušteniji i spontaniji nego danas.
Kako ljudima 60+ objasniti da, kada odeš u kafanu sa prijateljima da se opustite, nije obaveza da moraš da popiješ alkohol? Da kažem da su u pitanju muškarci i žene. Na pitanje zašto nismo išli taksijem, odgovor je bio da ja mogu da se opustim i bez alkohola. Da se razumemo popijem u kućnoj varijanti ponekad piće jedno ili dva.