Prvi komšije su jako glasni. Puštaju muziku, televiziju na max, viču, lupaju do kasno u noć. Živimo u zgradi, nitko živ se ne čuje osim njih, pri tome to su ljudi u kasnim pedesetim godinama. Upozorili smo ih lepo nekoliko puta, zvali policiju, ali ne vredi. Nisam znala da netko može izazvati toliki bes u meni dok nisam doselila. Mislim da ćemo prodati stan i potražiti mir i sreću negde drugo.
Iskreno kad razmišlim prebolesno je da većina muškaraca u mom mjestu šta god rade piju alkohol, najčešće pivo. Ja ne mogu ni zamislit da sam svaki dan pod utjecajem alkohola, pa to mi je prebolesno. Rade na krovu i fasadi i na odmoru piju pivu i tako popiju po 5 piva na dan. Ne znam kako ne padnu i ne znam ni ja šta. Pa po vrućini mi je najljepše popit vode ili rijetko neku hladnu kolu i slično. Ali meni je nepojmljivo koliko je to svima normalno, to se očekuje, podrazumijeva, ti nisi normalna osoba ako pitaš zašto to rade. Ne daj bože da kažeš da su alkoholičari, a po meni jesu itekako. Ako ne možeš radit normalno da se ne napiješ alkohola i ako se alkohol podrazumijeva da mora biti uvijek prisutan, meni si ti ogroman alkoholičar.
Mnoooooooogo mi se sviđa profesor sa fakulteta, a razlika je 14 godina....
Znamo se od djetinjstva, išli smo zajedno i u osnovnu i u srednju školu, ali godinama ne pričamo. Ne znam ni zašto je to tako, jer znam da sam mu se uvijek sviđala a i on je meni, samo što ja to nikada nisam pokazala, nije ni on ali osjeti se hemija, on je mene uvijek na neki način provicirao samo da ga primjetim. I sada kada se sretnemo stalno se gledamo iako riječ progovorili nismo godinama. Previše smo slični i mislim da zato i ne pričamo. On ima djevojku, ja imam momka, ali iz nekog razloga oduvijek me prati osjećaj da smo zapravo suđeni jedno drugom...
Nema mi ništa gore od "uspjeha" koji influenseri grade preko svoje maloljetne djece i beba koje snimaju za lajkove. Fuj.
Ako sam ja sa kronovom bolešću i jednim krvnim poremećajem mogao završiti faks, emigrirati, ostvariti napredak u karijeri i imam verenicu (bez obzira na facijalnu ružnoću) onda može svako. Sve drugo su izgovori.
Ne ide mi u glavu kako neko može da bude noćna osoba, jer sam ja jutarnji tip. U 23:30h najkasnije treba da se ide u krevet.
Lepo je videti radosne fotografije tuđih postignuća/uspeha, proslava. Međutim, nije zavist već neka tuga me stegne kad se setim, da nijedan moj važan događaj u životu, nije ispraćen od strane moje porodice iako sam imao želju da proslavimo.
Nijedan rođendan, pa čak ni diploma nije proslavljena, bilo da je vezano za školovanje/obuke, koje sam samostalno finansirao. Budžetski student, budžetski master program. Inače i lošijeg sam zdravlja, tako da je bilo sve povuci potegni da se uskladi, a nije mi bilo lako.
Verujem da nisam usamljen slučaj, ali zašto pojedini stvaraju porodice ako nisu u stanju da podrže i budu srećni za postignuća svojih najbližih. Ustvari, da li je to uopšte i porodica, to je možda bolje pitanje..
Cijeli život udovoljavam ljudima (people pleaser). Svjesno ili nesvjesno. Više puta bila iznevjerena. Ali uvijek me ispunjavao dobar osjećaj da sam pomogla nekome. Nakon dvije depresivne epizode i 4 godine psihoterapije, našla sam balans (naučila da postavim granice). Vjera u Boga je uvijek bila prisutna.
Ljudi moji, koliko je dobar osjećaj imati vrijeme za sebe a ovamo pomoći drugim ljudima kada je zaista potrebno. Ponosna i presrećna!
Krivo je mi jer sam studirala tamo gde je 99% žena. Većina je podmetala jedna drugoj, ogovarala... Velike probleme sam imala družeći se sa dve devojke, iako sam mislila da smo bliske. Da sam studirala u većem gradu i neki fakultet gde je mešovito, sigurno bih neko društvo stekla.