Upoznala sam slučajno jednog momka, zapratili se, on se javio i počeli tako pisati. Nije osoba u koju bih se zaljubila po svojim osobinama (nakon što sam ga bolje upoznala to sam shvatila) osim što je jako lijep. Ali sam vremenom shvatila da gajim emocije prema njemu. A on je mrtav, hladan, bez emocija. On je jako depresivan zbog nekih situacija u svom životu, nisam ni ja baš bolje i ne znam kako da pomognem ni njemu ni sebi. Prekinuli smo se dopisivati jer on piše s drugom curom, znam da nismo u vezi ali ja to ne mogu podnijeti jer mi je stalo do njega, ne znam šta da radim.
Riječ "enmeshment" sam danas otkrila, u prevodu prekomerna povezanst, uplitanje, "zamagljene granice". Ja sa tim patim u svom braku, i vjerujem da ima još žena. Da se u braku s mužem ništa ja ne pitam, velike odluke poput kupovine novog auta, ili za novi stan se baziraju na donesenim zaključcima sa njegovim bratom. S roditeljima je uspio neku granicu uspostaviti da njima zna reći "ne, ne mogu" ali bratu nikad, i to me muči. Koliko put je meni odbio neku uslugu da učini, ali ako brat ga treba za bilo šta, iako čak kaže, ako nisi u stanju nema veze, ako nema novca nema veze, ovaj moj bi jeo bobe radije samo da mu je brat srećan i dobije odmah ono što želi. A ja ako nešto tražim odjednom se ima stotinu izgovora za sve. Ne krivim je djevera ni za šta, pritom smo on i ja u odličnim odnosima, ali ako on koji i nije u braku u stanju da kaže "ne mogu sad telefonirat, s curom sam", moj bi se njemu javio na najgluplju temu dok smo zajedno ili smo umorni, ili maksimalno zauzeti.
Prijateljica je uvek direktna, nije je briga kako se ja osećam. Međutim, kad se ona razvela i udala za nekog drugog, ja nisam odmah potrčala da je ispitujem o tome. Neki ljudi su baš bezobzirni i nemaju osećaja.
Ljubavni život mi je toliko nezanimljiv da mi je crush kolega s posla koji je od mene stariji 17 godina, oženjen i vidim ga jednom godišnje. Naravno da nikad ne bih imala ništa s njim, ali on je jedina osoba za koju mi se čini da je zainteresirana za mene, u realnom životu. Danas se momci javljaju samo preko društvenih mreža, komunikacija uživo je nepostojeća.
Кad sam ljubomorna, to je dobro. Treba da se brine kad mi je sve ravno. Mada je tad uglavnom kasno.
Introvert sam a radim na poslu koji zahteva ekstrovertnost. Malo malo pa se osamim.
14 meseci sam u vezi sa momkom, on je stvarno super, uspešan u poslu, rekreativno trenira boks, sportski tip je, voli prirodu, decu i životinje, uredan je, zna da majstoriše i da skuva...ja bih se udala u skorije vreme jer je dobra prilika ali on ne pominje brak niti daje naznake da hoće da se ženi, kako da ga podstaknem na to?
Ovi što prodaju nekretnine po bolesno visokim cijenama, koji vam je? U Sarajevu se cijene u prosjeku vrte cak 2500 eura, jeste li realni? Ko mislite da će vam to kupiti?? Ti imaju daleko unosnijih investicija za te pare, prije će kupovati po Španiji i Italiji jer su cijene skoro iste (ako ne i jeftinije), a standard i kvalitet života neuporedivo bolji. Koliko smo samo pohlepni i nesmotreni kao narod i koliko bismo 'hljeba bez motike', toliko mi i ne bude žao što ćemo načisto propasti i nestati u skorije vrijeme. I bolje da nas ne bude ovako halapljivih.
Imala sam prijateljicu koja mi je bila ko sestra, čak su nas znali usporediti. Ona se zaljubila u jednog momka za kojeg ja nisam bila za jer je u vrjeme kad je htjeo sa njom bio u vezi sa bivšom, naravno nakon nekog vremna smo se udaljile i ne čujemo se. Ona danas ima djete i dalje je s njim, ja joj želim sve najbolje i najljepše.
Imam 30 godina i ne znam kako da savladam strah od igle i krvi. Od malena vučem taj strah, do te mjere da ne smijem sama otići na osnovne laboratorijske pretrage.😖