Nakon svega što mi se u životu desilo imam fobiju od ljudi. Svaki put kad mami dolaze gosti ja se krijem u svojoj sobi, kad vidim nekoga kako šeta ja se krijem iza kuće. Sve je ovo krivica ljudi koji su me vređali 24/7 znajući da sam osjetljiva osoba te da se neću braniti. Danas su trebali doći ljudi da poprave tv i došli su ali kako sam bio sam kod kuće i bojao se da to opet nije neko ko će me verbalno napadati ja se nisam oglašavao. Video sam razoačarenje u maminim očima kad sam joj rekao šta se desilo. Rekla je da nije ljuta a ja plačem jer ne znam šta ću više sa sobom, želim biti samostalan a strah me otići do prodavnice, plačem dok ovo pišem da sam bar u životu imao jednu osobu koja me štitila i razumela možda bih bolje prošao ovako ja se bojim svega svačega i svakoga.
Toliko bih voljela da nisam sklona keloidima, da nemam ožiljke kakve imam i da mogu obući sve haljine, majice, bluze koje mi se stvarno dopadaju. Uvijek moram misliti na ožiljke i hoće li se oni vidjeti i kupovati odjeću u skladu s tim, samo da bih izbjegla kojekakve poglede i pitanja puna zgražanja kao što su "Jao šta ti je to? Zašto to ne rješavaš? Strašno izgleda!" Itd. Prave mi ogroman kompleks.
Nisam još nikome za sada ovo rekla, ali u idućih nekoliko dana moram nekako da rešim ovu situaciju. Naime, u braku sam 10 meseci, i od toga 5 godina zajedničkog života i neki dan mi ta neka ženska intuicija nije dala mira. Kopala sam mu po telefonu i starim obavestima za slučaj da su brisane i imam sta da vidim. Ili me prevario, ili je imao nameru, odvratne poruke sam videla, hteli su se sastati kod nas u stanu. Nemojte mi molim vas govoriti da sam znala za kog se udajem ili da ga nisam dobro upoznala, jesam i bilo nam je prelepo ovih godina. Ne znam šta da radim, htela bih da se razvedem, ali mogu misliti koji stres i haos će to napraviti meni i svima oko mene, mojima kući. Uz to, činim greh rastave i ne znam kako ću sve to preživeti, jednostavno me sram svega toga što mi se dešava.
Smatram da je radno vreme, barem neko fiksno od 8 sati prevaziđeno. Realno, ne vidim svrhu da sedim negde od 8 do 4 svaki dan, a sav posao završim npr. 12. Ne kažem da bi tako bilo svaki dan, ali ponekad se desi. I onda ja moram sediti i blejati u plafon do 4 ili se praviti da radim, umesto da idem kući. Ok mi je da ostanem duže kada nešto treba završiti, ali onda očekujem da mi se ne ke*a ako isto tako odem kući ranije ili u sred radnog vremena obavljam privatne obaveze kad nemam posla. A ne da poslodavac očekuje i podrazumeva da ostajem prekovremeno kad treba, a kad završim sve ranije ne pušta me idem.
Poludeću od zaove… ali zapravo. U životu nisam upoznala nekog tako toksičnog, ko laže i pretvara se da je bitan, stalno priča o stotinama prijatelja, o izlascima na mesta za koja sumnjam da je ikad bila, ceo život je sama uz par prolaznih veza od nekoliko meseci. Izgled joj je ispod proseka a gde god se okrene ne može da živi od udvarača. Najgore je i kad izgled zanemarimo njena priča ubija u mozak. Pokušavam da ne napravim haos al ne mogu više da slušam iste laži i lekcije o životu od neostvarene žene.
Pregoreo sam i ne znam kako da se pokrenem. Imam svoju malu firmu, radim svakodnevno po 12-14 sati da bi postigao sve. Konačno nakon godina mučenja sam došao do toga da mogu da ne mislim koliko će šta koštati jer imam. Pogodio sam par vrhunskih poslova koji bi mi donijeli odličnu zaradu i nakon mesec dana krene sve nizbrdo. Problemi sa investitorima i neorganizacijom njihovog poslovanja, problemi sa radnicima, jedan samo iznenada odlučio da ide napolje da radi, drugi se izvlači i sporo radi. Treći bolje i da ne dolazi kako radi. Uz sve to kašnjenje sa naplatama poslova koje smo završili. To dovodi do mojih kašnjenja dobavljačima i sve u krug vuče jedno drugo. Razmišljam da ugasim firmu, da ne radim jedan period i da vidim šta dalje. Naravno na sve planove koje sam imao mogu da zaboravim i samo je sreća što nisam kupio novo auto koje sam imao u planu da uzmem.
22.12.2007 god. u kasarni "Živojin Mišić" u Valjevu sam prisustvovala vojničkoj zakletvi jednog dobrog drugara. Tog istog dana sam upoznala jedan par zelenih očiju. Niko nikada više nije imao takve oči. I niko nikada više moje oči nije gledao kao on. Život nas je spojio i razdvojio, ali i nakon ovoliko godina, još uvek nosim u srcu i dalje... jedan decembar, zelene oči i jednu zakletvu da nikada nikoga neću voleti kao svoju prvu ljubav.
Pijem komplex B vitamina već 2 mjeseca i primjetila sam da imam mekše stolice a na licu mi iskoči poneka akna, jedna prođe 3 nove iskoče, a mjesecima nisam imala nijednu. I proguglam da vidim nuspojave, kad ono može izazvati akne, dijareju, vrtoglavice itd. Neću ja piti ništa više od vitamina, izgleda da je sve to otrov.
Suprug nije u opšte blizak samnom, niti pričamo, planiramo, spavamo zajedno. Pokušala sam da ga dižem i razgovaram. Pokušala i da ga razumem, u 40tim smo godinama, ja više nemam snage za njega.