Iskreno, dosta mi je više ljudi koji konstantno iskorištavaju tuđi trud. Ako svi imamo pristup Studomatu i zadacima, ne vidim zašto se uvijek isti ljudi moraju raspitivati “što treba”, umjesto da jednostavno sami pogledaju. To nije nesnalaženje, to je lijenost.
Već dvije godine gledam istu šprancu. Neki se studenti redovno informiraju, rade zadatke, a drugi se šlepaju i očekuju da im sve bude servirano. I onda još traže da im se pošalje gotov rad da “vide kako treba”? Ne. Nije stvar pomaganja, nego principa.
Svi imamo svoje obaveze i svi smo pod stresom. Ne tražim savršenstvo, ali minimum odgovornosti i poštovanja prema tuđem vremenu je stvar osnovne kulture. Ako nisi bio na predavanju, razumijem da pitaš. Ali ako jesi i opet ne znaš što treba, možda je vrijeme da se zapitaš čemu ideš.
Kad se moraš suočiti sam sa sobom, to je najgore. Mnogi ljudi su mi često znali reći da kako ja uopće nisam nikakva dobričina nit da sam naivna kakvom se predstavljam (jer sam mnogo šutljiva, sramežljiva, povučena.. ) nego da sam obična emotivna manipulatorica i "vampir" koji stalno glumi žrtvu i mrzi cijeli svijet. Baš sam išla malo proguglati o "Mentalitetu žrtve" i nažalost, pronašla sam se u skoro svakoj rečenici. Piše da su to osobe koje imaju dosta trauma iz prošlosti (a imam ih), da svu svoju krivicu i odgovornosti svaljuju na druge, da su pasivno agresivni, nemaju samopouzdanje, stalno kukaju kako je život "pun" problema i fokusiraju se samo ono "loše" itd itd... nažalost to sam prava ja. Znam da bih trebala potražiti pomoć zbog toga i još nekih sitnica.
Dal još netko ima takav problem?
Moja plaća 980 eur, za 70ti rođendan sam tati kupio poklon u vrijednosti od 100 eur, moja starija sestra, učiteljica plaća duplo veća 1800 eur, donijela mu je samo jednu rakiju u vrijednosti 20 eur. Eto toliko da se nema i da se ne može. Ja dajem zadnje pare za poklon tati, a ona niti za okrugli rođendan ne može pokazati neko poštovanje. Prioriteti. Ja iz Zagreba putujem 500 km da bi došao ga posjetiti u Osijek, 1 ili 2x mjesečno, a ona koja živi u predgrađu Osijeka ne može ni da ga posjeti. Dolazi 2x godišnje za Uskrs i za Božić. Kad treba pomoći s drvima ja i moja cura dolazimo, ona se izvlači na posao i da ne može, uvijek neki izgovori. Kad je tatu trebalo voziti u bolnicu ja sam dolazio iz Zagreba, ona opet ne može opet posao. Kad je trebalo tatu smjestit u toplice na 3 mj opet sam ja iz Zagreba dolazio, ona ni da čuje za njega. Ja se uvijek trudim provesti vrijeme i čujem se čak svaka 2 tjedna s njim i pričamo 3h, ona niti to. Sramota.
Kod sebe sam uočio adaptivni narcizam. Kako? Smatram da ću doživeti ogroman uspeh (radim na tome), često imam osećaj da sam iznad neke grupe ljudi, ali nikada to ne pokazujem javno; nisam proračunat, ali vrlo dobro vodim računa šta ću da kažem. Empatičan sam, ali obožavam da budem u centru pažnje. Hranim se komplimentima na račun mog rada, uspeha, a kritike me poljuljaju i dosta loše utiču na mene. Ne podnosim da nisam najbolji i da nemam pažnju, ali nikada to neću priznati. Jedino me je strah da ovo ne dostigne vrhunac godinama. Priznao sam, makar negde!
Nekad ti život slomi srce više puta u isto vreme. I dok pokušavaš da zalečiš jedno pukotinu, druga se već otvara.
Nisam planirala da budem ovde – ni fizički, ni emotivno. Nisam planirala da vodim borbe koje sada vodim. Nisam planirala da nosim sav teret sama, dok neko drugi bira da okrene leđa.
U poslednjih nekoliko meseci izgubila sam više nego što sam ikada mislila da mogu da izdržim. Jedan gubitak me je srušio, drugi me ostavio bez daha. A ipak, i dalje sam tu. Dišem. Borim se. Zbog nekog ko me treba više nego iko na svetu.
Ne pišem ovo da bih izazvala sažaljenje. Pišem jer znam da možda još neka duša ćuti isto što i ja – i da treba da zna da nije sama. Da i kad ti sve izmakne, tvoja snaga ostaje. Samo je moraš pronaći tamo gde najmanje očekuješ – u sebi.
Jel može neko da mi objasni ljude koji imaju neki biznis a onda imaju zaključane profile na mrežama, ne odgovaraju na poruke i slično...pa jel treba da te molim druže, nisi jedini!
Život smatram iluzijom. Tu smo kratko. Često razmišljam o tome kako neko uspije nagovoriti ljude da idu u rat u tom kratkom periodu. Ne biraš svoju naciju, boju i ništa. Ne bi znao da postoji išta drugo da to Bog nije stvorio. Al ti ideš s pričom da je baš tebe stvorio da uništiš ovog drugog. Svaka čast liderima kad se uspiju ovako popišati ljudima u mozak. Natjerati ih na bruku. Živjeli vi samozamišljeni heroji!
Roditelji bili na vikendici za 1. maj tjedan dana i poslije njih nikog nije bilo do ovog vikenda kada sam došao ja s djevojkom. Isključili su struju kad su odlazili a nisu otopili frižider niti ostavili vrata otvorena i sav se ubuđao iznutra. Zovem ih na video poziv da im pokažem oni nemaju pojma, nisu to oni sigurno ostavili, nema šanse. Može mi netko objasniti šta im je u glavi?
Previše želim da imam decu. Imam dobru finansijsku podlogu od roditelja, mnogo sam zreliji i odgovorniji u odnosu na momke mojih godina, pritom bi sledeće godine trebalo da diplomiram. Imam samo 20 godina i znam da je to rano...
Moji imaju kuću na moru i svako ljeto provodim na obali. Muža sam upoznala u pandemiji kada je krenuo raditi od doma i tako je i on sa mnom bio tamo (ja sam profesorica). Moji su dolazili početkom i krajem ljeta kada su manje gužve. Od ove godine oni su u mirovini i odlučili su biti cjelo ljeto na moru. Iako ima kat i bili bi odvojeni muž je rekao da ne želi provesti ljeto s mojima jer nemamo privatnost. Predložio je da iznajmimo nešto kad je on na godišnjem, ali s obzirom na cijene ne možemo si priuštiti više od 2 tjedna, a da ostatak ako želim idem bez njega. Ne znam šta da radim, nije u redu da ga ostavim samog a ne ostaje mi se u gradu cijelo ljeto.