Skontala sam da mi veza ne funkcioniše kada sam se sa bivšim na kafi ispričala više nego sa dečkom u celoj vezi.
Gdje god odem, postanem kao ljudi oko sebe. Ne znam više tko sam kad sam sam.
Traži da ga obaveštavam o svemu a iznervira se kad čuje ono što mu se ne sviđa. Pa izvini šefe, ali ne može to tako.
Ne sećam se svog života od recimo negde 27-e do recimo 35-e godine. Bunar.
Mnogo me pogađa što me kolege ogovaraju. Stvarno se trudim i radim posao bez greške ali smeta im što sam tiha i nežna, što sam single, što sam ovakva ili onakva..
Došlo vreme da nemam ni sa kim ni o čemu posebno da pričam...
Punim 27 godina i koliko god negirala, nekad stvarno mislim da će mi život stati kad pređem tridesetu.
Ne plaši me trčanje 100 milja sa 5000m+ elevacije i davanje svakog atoma snage, guranje do ivice onesvešćenja, ali zato da pitam neku curu na piće, raspadam se.
Žena počela da mi zakazuje sex, te ćemo sutra, pa za 3 dana i tako, već mesec dana.... Sve bude po dogovoru, al sam iskreno malo zbunjen...