Muško sam, imam 26 godina. Imam problem sa neodlučnošću, banalan primer, kada imam izbor između dve opcije i to počevši od najmanje gluposti pa na dalje, preterano analiziram i jedno i drugo pa tada dođe do neodlučnosti. Muka mi je od toga više.
Izgledam debelo kad sam obučen, čak mi je i faca malo okrugla, ljudi me smaraju da moram da smršam itd.... Čim dođe leto i skinem se u kratke rukave ili na plaži mišići dođu do izražaja.
Ne znam zasto ljudi lazu koliko dugo su sa nekim u vezi? To je toliko nebitna informacija da nema poente to lagati. Stvarno ne razumem.
Trebalo bi da budem srećan, a ja sam to nekada bio, kada sam momak bio i sam i bez devojke a kamo li bez žene i dece, blizance koje čekam sa sadašnjom suprugom. Sloboda, bezbrižnost, šta znam mislim da je bilo sve ranije lepše, 24h mi je sećanje na te dane u glavi.
Osoba koja je šutnuta i najstrašnije izvređana ne treba ništa da razume.
Devojka me zamolila da joj pored wc šolje ugradim malu policu da ima di odložiti telefon.
Očekivao sam da će raskid sa curom teže da mi padne, ali nije... ne kažem da je nisam voleo, jesam i više nego što je možda trebalo. Ali ipak, svestan sam bio da koliko se trudili, nismo jedno za drugo. Ne ide... možda je zbog toga.
Udala sam se prije nekoliko mjeseci, jednu veče kaže muž svojoj porodici kako izgledam kao da sam cijeli život s njima preživjela. Evo nekoliko dana je na poslu van grada, ja sam ostala sa njegovima kući, kad hoće da izađu njegove sestre meni uvali djecu na čuvanje da bi išle na kafu. Ništa prešutim ja to, kad dođoše izaći ćemo mi sjutra sa tobom. Danas ništa ne spominju ni ići ćemo na kafu ni nećemo, neću vala ni ja ništa. Nemam kome da se požalim, jer odma bi muž zvao da pita šta je to bilo, on ne može da trpi, al zato ću ja kad mi pukne film da lijepo sve kažem šta mi je na duši.