Imam 29 godina i shvatila sam da ja iniciran uglavnom sve odnose u životu, kafe i druženja. Pritom, ne bih da hvalim sebe ali imam šta da ponudim (čitam, radim, doterujem se i imam smisla za humor). Narednih mesec dana neću prva zvati nikoga, da vidim šta će da se desi.
Dobila sam bebu koju sam dugo želela, ima sada već 6 meseci. Lažem sve oko sebe kako uživam. Zapravo, brojim dane do upisa bebe u jasle. Ne mogu da podnesem više ovu izolovanost, samoću i plač. Bebe ubijaju u pojam koliko god da su slatke.
Ležala sam na boku okrenuta prema momku na plaži i glumila da čačkam po mobitelu, a ustvari sam ga širokokutnom kamerom promatrala jer su se iza mene, a ispred njega naslikavale 2 devojke u tangama. On je bukvalno zurio u njih. Prigovorila sam mu i rekao je da je zujao i da ih je promatrao kao što bi promatrao bilo koga ispred sebe, ali svejedno me izjela ljubomora i ne znam šta da radim i mislim jer nije dovoljan razlog za prekid, a izjeda me kad se toga setim.
Mrzim odraslo doba. Razumem da svi imaju obaveze i da su umorni. I ja radim i trčim oko kuće, ali ne volim da sedim sama popodne. Imam momka, volim ga do neba, ali mi nije dovoljan. Sa prijateljima se viđam jednom u par meseci, i to će se verovatno prorediti. Ne mogu da prihvatim ovaj posao-kuća život.
Zaljubio sam se u jednu curu iz teretane sa najlijepšim plavim očima i preslatkim mladežom kraj usne al joj ne smijem prići jer je previše fokusirana na trening dok je u teretani i uvijek izgleda ljuto.
Ja sam mislila da je najnormalnije kad si u braku svako svoju platu ima, zajednički se plate računi, a ostalo svako svoje koliko mu ostalo troši. Tako sam živela sedam godina. Dok nisam otišla kod sestre u goste u Crnu Goru i videla kako jedna zajednica treba da funkcioniše i šta znaci prava porodica. Sve ovo vreme sam živela sa cimerom, a ne mužem.
Moj problem je to što premalo očekujem od ljudi i što ne cijenim sebe. Kad je neko ljubazan ili pažljiv prema meni, čestita mi rođendan ili Bajram, hoće da se druži sa mnom ili me pohvali za nešto, meni je to "wow" i budem danima pod pozitivnim utiskom. Valjda sam navikla na to da su ljudi prema meni hladni ili me ignorišu, odrasla sam samo sa mamom, roditelji su mi se razveli kad sam bila beba i otac se nije brinuo o meni, a u životu sam imala samo površna prijateljstva (za mjesec punim 26) ovako za kafe, klubove i to, pa sam nekako navikla da se za sve borim sama.
Otkrila sam da muž tipka s nekom ženskom. Tipkaju duže nego što se on i ja poznajemo. Nikad se uživo sreli nisu. Oboje to žele, ali se on boji. Mene. 😂 Evo, pratim prepisku ns svom laptopu, jer on nema pojma da sam instalirala njegov viber na svoj laptop, i zabavljam se beskrajno.
Imam druga koji predmetima u stanu daje imena tipa bojler je Stojan, šporet je Dragan, laptop mu je Ivica ... Ne bi bilo ništa čudno da ja svoj bicikl ne zovem Biljana, pa kada me neko pita šta radim, ja mu kažem evo idem da jašem Biljanu. Prvo se zbune, pa se zamisle, pa kažu da varam ženu, dok ona sa prozora dobacuje da mu Biljana neće skuvati ručak, niti oprati veš.
Primjetila sam da se dosta žena gleda u ogledalu. Ovako kad sam negdje i gledam ljude i žena prođe pored ogledala jako se gleda, puće usne, kao da su zaljubljene u sebe, okreću se, rade grimase licem i ostalo. Ja recimo ne i dosta puta sam bila opomenuta od strane svojih što se toliko gledam i okrećem oko ogledala, dal sam opterećena sobom i sl. stvari. Zato mi nije jasno zašto toliko žena sebe gleda kao da su zaljubljene u sebe. Kad sam negdje u javnosti izbjegavam se gledati u ogledalo jer sam par puta vidjela da ljudi gledaju u mene i neugodno mi je.