Obožavam slane pržene pistacije, al mrzim sve ostalo od pistacije: sladoled, kreme, fil od kroasana i slično...
Imam insulinsku rezistenciju i muški tip maljavosti, glavni poblem je što imam dlake i po licu i vratu. Dok bi inače to kod normalnih ljudi bio znak za problem s nadbubrežnom žlezdom ili policistične jajnike, jedini odgovor koji sam ja dobila je "genetika" i "idi na epilaciju". Nemam od koga da nasledim takvu genetiku niti mogu da isfinansiram lasere i ko zna šta pored svega ostalog...
Užasno mi je antipatičan vjerenik moje najbolje drugarice. Imam osjećaj da ni on mene nešto specijalno ne gotovi, ali se iskreno nadam da to neće stati na put našem dugogodišnjem prijateljstvu.
Imam najboljeg druga, gledam ga samo kao prijatelja i ništa više, kao i on mene. Živimo u istoj ulici, a njegova mama priča svuda kako bi nas dvoje trebali da budemo zajedno. Pa naravno i da se venčamo i stvorimo porodicu. Njoj je to super, jer kako je ona rekla ne moram da menjam ulicu nego samo broj kuće (nije meni to lično rekla, nego je pričala tako svima, a ja sam sama čula). Prvo mi nije jasno, zašto ne pusti svog sina da odlučuje o svom životu i s kim će da ga provede. Znam da roditelji treba da sputavaju decu na pravi put, ali mislim da je ovo preterivanje. Zanimaju me vaša mišljenja.
Upoznala sam prije nekoliko mjeseci momka sa kojim osjećam nevjerovatnu strast. Nikad mi se to nije dogodilo u životu, dovoljno da se pogledamo da frcaju iskre. Po svemu ostalom nažalost mi smo dva totalno različita svijeta.
1-4 razred osnovne škole družili se i sve bilo super. 5-6 hteli smo kraj škole. 7-8 bilo nam je krivo što završavamo i onda dođe poslednji dan škole i shvatimo kako je brzo prošlo ovih 8 godina i koliko god bilo loših i dobrih trenutaka što smo delili, zajedno smo bili u klupi 8 godina.
Zbog lekova za alergiju danas mi je doktorica saopštila da neću moći biti majka. To mi je jedini cilj u životu i bio da budem majka. Kada mi je to rekla kao da je jedan dio mene umro.
Mojoj obitelji je došao jako težak period, borimo se s problemima iz dana u dan od cijele prošle godine. Postala sam jako pasivna, ne družim se s ljudima, skoro nigdje ne idem. Ne primjeti to nitko jer skrivam ali nemam volje uopće, a kad imam volje peče me savjest što ja odem rasteretit misli, a oni budu kući s problemima. Doslovno kao da imam kamen na leđima koji svaki dan postaje sve teži i teži, a ne mogu ga skinuti dok se problemi ne riješe.
Ne znam šta više da radim sa ovom ljubavlju u sebi..prošlo je osam godina, nisam se ni metar pomerila. Kada prolazi i da li ikad, život mi je stao i nikad se nije nastavio. Da mogu da mu poklonim život dala bih, jer ionako ga nemam, ne postojim, samo udisanje vazduha gde je svaki udisaj ispunjen njime.