Razmišljam o svom danu koji sam provela juče. Vikend je. Ustala prije 6, djeca su takođe sa mnom, odradila trening, okupala se, napravila doručak sebi i djeci, uključila jednu mašinu veša i suđa, prostrla veš, odvela jedno dijete na trening, poslije napravila ručak poslije izvela djecu vani, po povratku uspavala jedno dijete i poslije se bacila na peglanje. Sve sam to završila do pola 12 nakon čega sam premorena legla. Imam supruga koji važi za dobrog i koji se brine o djeci. Stvarno jeste ali svi drugi poslovi su na meni. On doduše plaća račune za režije i vrtiće ali i zarađuje daleko više od mene. Ja opet trošim pare na poklone za rođendane, hranu, odjeću sebi i djeci i trudim se malo prištediti za ljetovanje. I sada razmišljam, kolege na poslu mi broje pakete koje naručim, muž mi kaže da se previše sređujem i stvarno lijepo izgledam. Ali onda mi padne na pamet da sam ja jedina koja kuva, čisti, pere, pegla i pri tom uspjevam voditi koliko toliko zdrav život i posvetiti se sebi.
Došla kući posle razvoda. Na tavanu našla džak sa mojom obućom pre udaje. Našla sam sandale u kojima sam igrala na takmičenjima u plesu. Obula sam ih i stala pred ogledalo, kroz glavu mi prolazi Čorbina pesma ”hodaš ne zastajkuješ…uzimaš cipele za šetanje kroz snove…” gledam i pitam se gde je nestala ta devojka koja je zadnje nove sandale kupila za svoje venčanje. Šta mi se to desilo kad sam iz ženstvene devojke došla kući u plastičnim kineskim papučama sličnim onima koje je nosila moja baka sa 75 godina i dva para patika (zimske i letnje). Nije mi žao izgubljenih godina, propalog braka sa finansijskim nasilnikom. Žao mi je što sam dozvolila da izgubim sebe, radost života i dušu.
Muža zvao dugogodišnji prijatelj da mu kaže da će nam on i njegova zaručnica drage volje pričuvati kćer (ima 4 godine) da me on može izvest na večeru za godišnjicu koja nam je za 2 tjedna. Ostala sam bez teksta, ni jedna moja drugarica čak ni kuma se ne sjeti da nam je godišnjica a kamoli da mi se ponudila za ikakvu pomoć sama od sebe. Da mi je bar jedno prijateljstvo upola takvo.
U vezi sam sa djevojkom kojoj se namerno nisam javio 2 dana kao iskulirao poruku, pišemo i prekinem, ali zasluženo sam to uradio. I počela je da pokazuje naprasno nalete emocija, i kao juče na moju poruku nema odgovora u sred dopisivanja. I sve bi bilo okej, da sam lik koji će da se javi, zna da neću, ne pišem ovo jer želim da se javim, nego delim sa vama kako se ponašaju neke osobe. Srešćmo se brzo, jer su nam kretanja na poslu baš bliska, nema odgovara, nema više odnosa, to je to. Prvorazredna manipulacija, nekad me je pogađalo, danas mi je baš blah. Lepo je kad čovek spozna da vredi koliko treba da vredi, ali svakako ovaj odnos ne treba da se nastavi, glupe igrice.
Posvađala sam se sa mužem pre 12 dana, od tada reč nismo progovorili…na poslovnom putu je trenutno…ranije sam uvek ja bila ta koja popušta ali ne želim više. Sada mi nije ni bitna svađa ni njen uzrok, nenormalno me boli kako čovek kojeg sam izabrala da bude moj saputnik kroz ceo život može da izdrži da me ne vidi i ne čuje toliko dana…da li je zaista inat bitniji od ljubavi? Ili još gore, da li ljubavi uopšte sa njegove strane ima?
Roditelji su se uvijek svađali i čak nekad je mama znala dobit šamar, ja sam to stalno gledala i sjećam se svega mada sam bila mala. Otac je bio strog, majka jadna i uplašena. Jednom sam pitala mamu što ga ne ostavi i potajno zamišljala kako bi nam bilo lijepo da se razvedu. Zato narode nemojte "radi djece" ostajati u pokvarenim brakovima jer samo uništite djetinjstvo i ostavite traume za cijeli život...
Bio sa devojkom par meseci u vezi. Kad smo se tek upoznali i kad sam je muvao rekla mi je da je depresivna jer je saznala neku istinu o sebi posle 25god. Bio sam zaista pažljiv jer nisam mogao ni da pretpostavim šta je u pitanju. Da bi mi skoro priznala da je saznala da joj se niko nije obradovao kad se rodila jer je drugo žensko u porodici. Pa kakve to veze ima,ako su joj pružili ljubav i normalno odrastanje što i jesu. Raskinuo sam jer ne mogu da budem sa nekim ko zbog takvih stvari pada u depresiju. Život je ionako težak.
Kada odem na igralište sa sinom (2,5 god) vidim da sam pogrešila u vaspitanju. Učila sam ga da bude dobar, da deli igračke, da ne udara decu, da ih zagrli, da se ne dere. Većina druge dece sve suprotno radi i kada vidim koliko bezobrazno se ponašaju baš mi bude čudno. Sad sam počela da ga učim da ne da igračke ako ne želi. On svoje daje, a kad hoće nečiju samo da pogleda ta deca ga udare i ne daju. Isto za udaranje, učila sam ga da nikoga ne udara. Ali se 100 puta desilo da ga udare bez razloga i to jako, a da roditelji ne reaguju. Sad ga učim da ne dira prvi, ali da vrati ako ga neko dira. Stvarno bezobrazluku nikad kraja. Ali nisu kriva deca već roditelji koji ne vaspitavaju svoju decu i bleje po kafićima i na telefonu dok im deca svašta rade.
Moj drug je bio na Tajlandu i kupio one prepHIV lekove što se piju kada hoćeš da imaš rizični seks da ne dobiješ hiv. Imao je seks sa 5 prostitutki. Nije zakačio HIV, ali jeste gonoreju, HPV neke kožne lišajeve i CRVE, da, CRVE! Kakva budala. Lik ima lovu, biznis, privlačan je ženama (bukvalno lude za njim)... Šta mu sve to treba da mi je znati? Još se smeje, kaže to se leči.
Koleginicu sam povukla da radi sa mnom. Bilo mi je žao. Delovala je kao ljudina, kao žena zmaj, neko ko nema sreće. Za 6 meseci sam doživela da mi postane šef. Podmuklo. Iza leđa. Danas su joj dali otkaz. Ništa nisam radila. Ali ništa. Ustvari radila sam svoj posao i prikazivala da ga ja radim, izveštaje potpisivala i zaključavala fajlove da ne može da podvaljuje moje kao njene, pokazivala u svakoj prilici da mnogo ne zna i gledala sa strane. Red mora da se zna… samo to.