Student. Odličan učenik. Nekada najbolja, a nekada među najboljim. Mirna. Tiha. Povučena. Poslušna. Nikada niti jedan izlazak. Za tri godine na fakultetu, nikada otišla na kafu, kamoli šta više. Tako je uvek bilo. Škola-kuća. Ne smem se šminkati, ofabrati kosu, obuti nešto osim patika. Mati kaže šta će mi momak, a cure mlađe od mene su se udale, a ako i nisu, imale su momaka do sada. U školi su mi se podsmevale pojedine cure (a mogu misliti šta su i ostali mislili) zato što nisam našminkana, niti za maturu, niti za fotografisanje, dok su sve druge cure bile. Jedva čekam da se zaposlim, pa da sebi sve ove lepe stvari mogu priuštiti. A pritom sam skromna osoba, ne želim ništa skupo, niti preterano. Da me i neki muškarac pogleda, konačno. I opet ne vidim po čemu sam bolja od drugih, kojima roditelji ovo ne brane, samo sam još psihički gore. Stalno razmišljam o tome. Šta vi mislite o svemu ovome? Imate li ili znate nekoga ko je imao isto ili slično iskustvo?
Zaljubio sam se u slotosu (devojka koja radi u slotu). Ona ima dečka, ja ženu i dete, ali ne lezi vraže. Ona mene voli više od života, čim se vidimo, mi se dohvatimo, nema kajanja. Hoće da joj napravim dete, ja ne znam šta da radim. Ja bih više ovako, da se viđamo još neko vreme, da uživamo, pa onda dete. Pogotovo što je mlađa od mene 5-6 godina, nema gde da žurimo.
Dečko je moj hobi pretvorio u posao koji tako dobro ide da sam dala otkaz u firmi i iznajmila lokal. Nikada cent nije uzeo od zarade iako sam mu nudila, uvijek kaže da mu je vidjeti mene sretnu vrjednije od bilo kakvih para. Uskoro nam je 2 godine veze i mislim da ću ja njega zaručiti.
Cura koju volim sad ima dečka koji je objektivno niža liga od mene. Ja sam zgodan, treniram, putujem… Vozim dobro auto, dobar sam, imam smisla za humor. Ovaj njen ima salca na stomaku, u društvu mutav, vozi neki krš. Radi kao uredski miš, ja bez faksa u tjedan dana zaradim njegovu plaću. Taj njen štreberčić je sigurno ne voli više od mene. Nikad me nijedna, nije privukla kao ona, bio sam lud za njom. Sa mnom nije htjela ni spavati, jel je kao bilo prerano, ja naporan, da se nije opustila, a ja bi joj bio najbolji da je samo htjela. Ali bila je sva hladna i suzdržana, a sad saznam da spava s tipom koji izgleda kao da ga je sramota da žensku uhvati za *upe. Kako joj to može biti napeto?
Poslala sam veliki buket cvijeća i čokoladu djevojci koja mi je javila da me dečko vara. Inače, bile smo samo poznanice, a znali su i neki bliži ljudi, ali mi nisu rekli jer "nisu se htjeli miješati". Naravno da me varanje povrijedilo, strašno boli i teško se pomiriti s time. Ali toj curi hvala do neba.
Koleginica je preminula na poslu, pre mesec dana. Još se nisam oporavila od šoka. Dok je hitna oživljavala mi nismo prestajali sa radom. Tek kad je preminula stale su mašine u fabrici. Menadžer je rekao takav je život i da čekamo da policija završi uviđaj i da je pogrebnik odnese pa da nastavimo sa radom. Odbila sam jer mi je jeziva scena pred očima. Bilo mi je jezivo kao da treba da uklone pacova sa poda a ne ljudsko biće koje je tu provelo ceo svoj radni vek i imala 2 godine do penzije. Ženu je ubio stres i visok pritisak, srčani udar zbog razvoda posle 35 godina braka. Podstanarstvo u tim godinama jer je muž sve pisao na svoje roditelje i našao duplo mlađu ljubavnicu. Život nije fer.
Imam koleginicu sa kojom trenutno ne razgovaram. Voleo sam je kao rođenu sestru, stalno sam joj radio smene, davao novac, i činio sve da bi se ona osećala srećno sa mnom na poslu ali ona me je stalno "kolegijala" i kada joj je bio rođendan sve kolege je pozvala na tortu samo mene nije. Osećao sam se jako loše i rešio sam da završim odnos sa njom i razgovor, rekavši joj da neću više biti budala koja joj je dobra samo kada njoj treba. I da od danas važi pravilo "poslovnog razgovora" i sem toga ništa više. Moram da cenim i sebe i da se previše ne dajem tamo gde se to ne poštuje. Zanima me mišljenje ljudi da li sam dobro postupio?
Najjače su mi ove žene koje zatrudne čim se zaposle. Vama se ne radi, jelda? Ili iskorištavate bolovanje. Strašno je koliko znam ovakvih žena.
Pozdrav svima. Trudnica sam, skoro pred porođajem. Bebac ima srčanu manu, genetski je zdrava beba, baš prolazimo agoniju celu trudnoću, trebaće operativni zahvat oko 5,6 meseca života. Jako se radujem detetu ali sam i jako uplašena. Molim se Bogu i verujem da će sve proći kako treba ali nekad mi to sve teško pada... 🫠
Pošto često čitam pred spavanje, onda volim i da podelim ovo sa vama, držite nam fige da sve prođe u najboljem mogućem redu.
Nije bila važan lik u mom životu. Prodavačica u susednoj prodavnici. Pitala je uvek kako sam, šta radim, dok mi otkucava robu. Pitala za ukućane. I njih je uvek pitala za mene. Pre par godina požalila mi se da se ne oseća baš najbolje, da ima modrice po nogama. Rekla da se boji da ode do doktora. Rekla sam joj ma idi, sigurno nije ništa strašno. Nakon toga često sam se selila i prošle su dve godine. Danas sam videla njenu umrlicu kraj prodavnice u kojoj je vredno radila. Nije doživela ni 50 godina, prerano je otišla draga Danijela. Shvatila sam kasno koliko je ona zapravo bila važna. Naučila sam da svi dobri ljudi zaslužuju bar deset puta više naše pažnje od onih drugih, onih zlih, kojih ima previše.