Imala sam ideju kako da me našminka jedna šminkerka za veselje. I ja joj pošaljem sliku željenog izgleda, stila šminkanja, dva dana pre da osmotri i shvati kako će da me našminka. To nijedna nije radila, a popularno je u svetu. Mislila sam da ću biti prva koja to nosim na licu. Sutradan, na njenom profilu osvane njena drugarica šminkana po tom stilu i naravno pljušte komentari i lajkovi. Kada sam je pitala što je to uradila njoj prvo a ne meni, rekla je da je vežbala i eto baš lepo ispalo! Bilo mi je tako krivo, otkazala sam joj šminkanje i nadalje ću pokazati pre samog šminkanja ili se šminkati sama.
Uspeo sam. Hoće razvod i ne voli me više. Trudio sam se da joj se smučim jer sam prestao da je volim. Sada se razvodimo, kao patim, a zapravo mi je supeeer. Super mi je i zbog nje (da nađe nekog ko će je voleti) i zbog mene, jer, konačno, sloboda! Da sam joj rekao da je ne volim dok me je volela, to bi je slomilo. Ovako će nam biti rastanak super.
Razlog što se nikad neću udati: uvidjela sam na primjeru braka moje rodice šta je to istinska ljubav i suživot. Njen muž je toliko voli, mazi i pazi, čuva je ko malo vode na dlanu. Čovjek onako malo grubljeg karaktera, se pretvori u malo mače u ophođenju prema njoj. Ako nju neko/nešto uzruji, njega uzruji još više. Nema veze što je duplo jači od nje, ona kad se naljuti on neće stati sa tepanjem i dodvoravanjem dok je ne smekša. Pa kad krene da joj se nabacuje i flerta. Scene kojim bi i najromantičniji filmovi pozavidjeli. Stavlja je ispred sebe u svakom smislu te riječi. Kad im se kćerkica rodila, on je taj koji se budio noću da je hrani i presvlači, da ona ne bi prekidala san. Iako on ujutro mora na posao. I još na hiljade takvih primjera, od sitnih do krupnih. Takav čovjek se više ne rađa, a ni takva ljubav. Sad kad znam kako se zapravo voli, ne mogu pristati ni na šta manje.
Dopisivao sam se sa starijom ženom iz Amerike na Tinderu, stoji da ima 39g i nema djecu. Kaže želi ozbiljnu vezu za brak, želim i ja. Ona dođe na ljetovanje, kupuje kuću na Jadranu, osniva firmu, ostaje par mjeseci i pozove me da se upoznamo. Upoznamo se, izgleda dosta starije i triput deblje nego na slikama ali kažem sebi OK, prešla je dalek put i dat ću sve od sebe pa kako god završi. Obećava da će riješiti papire za dolazak u SAD i brak. Mislim se, blizu je 40 pa joj se žuri, meni 23, OK sam i ako veza propadne. Sredila mi L1 vizu u njenoj firmi, znači imam kuću, posao... problem? 6 godina od tad udaju više ne pominje. Postala je nemoguća, a moram da radim šta ona hoće, u poslu, seksu, svemu. I nije imala 39 nego 53, sad će joj 60. Prvi njen rođendan koji smo slavili zajedno saznajem da joj je 54, a uz to ima 2 ćerke starije od mene. Sve u ovoj vezi nje je prevara, kao i ona sama.
Želim samo da zaspem i probudim se u nekom paralelnom univerzumu, negdje gdje je moje dijete OK, gdje su mi roditelji živi i zdravi, gdje me neće konstantno mučiti brige tipa "šta ćemo jesti sutra?" ili "kako da izmajmunišem da im kupim nove patike - stare su im malene?", gdje ću moći otići na svoj stari posao i čekati platu, pa se onda žaliti kako sam potplaćena, gdje ću razmišljati kuda odvesti djecu na ljetni odmor, gdje ću imati razumijevanje i podršku od uže i šire porodice... U stvari, želim samo zaspati, koliko god to sebično bilo...
Uzeo long service leave i otišao 3 meseca u Srbiju da provedem sa roditeljima dok su još živi. Žena nije mogla zbog posla da ide sa mnom, kad sam se vratio smršala 15kg. Prolepšala se, bolje držanje, odmorna, naspavana, nova frizura. Nema ljubavnika hoće razvod, kaže propada i trune sa mnom u braku. Ne razumem šta joj je.
Već neko vrijeme pokazujem znakove burn outa i nedavno sam odlučila potražiti pomoć. U znak podrške, suprug se prijavio na psihoterapiju kako bi bio spreman nositi se sa mojim, nažalost, sve češćim anksioznim napadima. Jutros sam pripremala doručak i nešto nije išlo kako treba i ja sam tu počela plakati. On je ustao, uzeo viljuške od mene, zagrlio me i počeo govoriti kako je to sve u redu i da je sasvim normalno da nešto nekad ne uspije i da se samo sjetim koliko puta je sve bilo kako treba i ukusno. Zagrlila sam ga najjače, sretna što ga imam takvog, punog strpljenja, ljubavi, razumijevanja iako znam koliko mu je teško gledati me takvu. Oporavit ću se ja sigurno. Prvenstveno zbog sebe, a onda i zbog njega jer on zaslužuje najbolju verziju mene.
Sestra od ujaka završila diplomski, ja je pozvao na večeru, ona je 14 godina mlađa od mene al bliski smo i pored toga. U restoranu se potrefi i jedna koleginica. Sutradan u firmi čujem razne komentare tipa 'šta je to, kriza srednjih godina', 'izlasci sa piletinom,a?'... Pošaljem na mejling listu svih zaposlenih 'Sinoć sam bio na večeri sa sestrom koja je diplomirala. Jeo sam rebarca na kajmaku i popio dve čaše vina. Rebarca su bila ljuta, u wc-u teško. Možete se vratiti svakodnevnim obavezama.'
Počeli ljudi da mi se sklanjaju na hodniku...
Ja na blagajni. Ja i djevojka s kojom sam par mjeseci. Uzimamo sladoled, piće i neke grickalice. Inače jako zaljubljen u nju. Krenem plaćati a kartica odbijena (nisam znao da sam dosegao limit), a nemam gotovine. Iza mene red ljudi 5 metara. Gledam što ću sada, sramota pred djevojkom, hoću u zemlju propasti. Tišina 2 minute niko ništa ne govori ali čujem kako komentiraju....Prilazi mi jedna djevojka koja je bila u tom redu i govori "Dečko ispalo ti je ovo i daje mi 20 eura i očima mi daje znak da uzmem novac". Nije mi ispalo 20 eura, jer ih nisam ni imao. Tko god da si, hvala.
U vezi 6 godina. Momak (25) mi svako malo bez posla. Kažem mu da meni treba ta stabilnost, i nađe on posao ali dvije smjene tjedno. Zaradi taman za svoj dio režija, i to je njemu ok. Nit gdje idemo, nit šta zajedničkog možemo planirat. A ja (25) po tom pitanju velika suprotnost, dva posla, faks, trening. Dogovorimo se štedit ćemo za stan, evo ja na pola puta on ni centi. Štedit ćemo za auto, ja svoj dio ispunila on opet ništa. Nedavno mi kaže kako ga je strah da ću naći boljeg, i kako mu je generalno dobro i ne da mu se ništa promijeniti. Najteže mi je palo kada mi je rekao da razmišlja o djeci jer mi tada više ništa nije bilo jasno. Milion puta iste razgovore vodimo, uvijek neka opravdanja, uvijek neka tuga. A ja se pitam pa što ne bi bio bolja verzija sebe za mene, i za našu budućnost? Moji su u braku već 30 godina, i uz njih sam naučila da ljubav nije samo osjećaj već i sve ono što radiš za nekoga - da olakšaš, da promijeniš, da se dogovoriš. Ja mislim da ja to s njim već dugo nemam.