Pozdrav. Imam 39 godina i dolazim iz Splita.
Standardan život, supruga, dvoje djece, kredit za stan, auto, radimo, borimo se. Normalan život srednjeg staleža.
Sada jednog dana dolazi pismo od javnog bilježnika. Poziv na ostavinsku raspravu. Kad ono umra mi je otac koji me je napustio dok sam još bio beba, i kao jedini nasljednik nasljeđujem njegovu imovinu.
Od imovine dobijem stan od 55 kvadrata, veliku kuću sa 4 apartmana, auto, jedrilicu od 12 metra, 60k eura ušteđevine i 30k eura od životnog osiguranja. Evo žena i ja još uvijek se gledamo zbunjeno i ne možemo vjerovati kako smo preko noći postali dobrostojeća porodica bez financijske brige. Ništa mi nije jasno i mislio sam da se ovo dešava samo u filmovima.
Devojci koju mnogo volim, sa kojoj sam već dugo u vezi i sa kojom odnedavno i živim sam konačno kupio prsten kako sam i obećao. Trenutno je sakriven i čekam pravi trenutak, ali svaki put kad ona negde izađe ja uzmem kutijicu pa gledam kako je lep. Jedva čekam da mi postane verenica.
Krajem prošle godine sam završila u hitnoj zbog povrede noge. Tokom rutinskih pretraga, otkriven mi je dijabetes i to me je potpuno slomilo. Istog momenta sam odlučila da promijenim život iz korijena, a iznad svega ishranu. Godinama sam bila jako debela, nisam vodila računa i to se odrazilo na zdravlje. Nije bilo lako, ali jučer kad mi je doktorka rekla da mi više ne trebaju lijekovi jer mi je šećer više nego normalan, kao i svi drugi nalazi, bila sam tako ponosna na svoj uspjeh! I izgledam i osjećam se mnogo bolje!
Mogu da zavedem svakoga. Jednostavna sam. Odlično izgledam to je činjenica, ali sa muškarcina sam zabavna, gledam ih u oči, njima ravna, a opet žena kad treba. Neverbalna komunikacija. Dodir po ruci. Ne svađam se. Ali igram toplo hladno igrice. Udarim na ego, a onda ih uzdignem da su baš oni ti koji će osvojiti moje srce. Narcisoidna sam. Nemam emocije. Za mene su oji igračke. Uživam da zaokupim njihovu pažnju i činjenica, kada ja dođem, druge mogu da odu. Mogu da imaju mušku pažnju samo dok nisam tu.
Dala sam otkaz na poslu na kojem sam primala minimalac. Dobila sam ponudu za 30% veću platu, koju sam naravno prihvatila. Sada moram da ispoštujem otkazni rok, a poslodavac, žena inače, me moli da ostanem jer su me kako kaže "zavoleli". Nije mi jasno kako neko može da misli da će neko ostati na nižoj plati samo zato što me gazdarica "zavolela". Voliš ti da imaš robove koji će ti rmbačiti za minimalac dok ti putuješ svetom i trošiš pare.
Zajedno smo već 4 godine i 2 mj, nije prošao dan da mi nije rekao da me voli. Omogućio mi je sve i ostvario sve želje, prije godinu dana me i zaručio dijamantni prsten sa 14karatnim bjelim zlatom, iako ne zarađuje puno za njega je skupio uz posvetu "ni jedan od ovih dijamanata ne sjaji kao tvoje oči kada me pogledaš, zaslužila si puno više". Imam 20 godina s njime sam od 15 upravo sređujemo kuću u kojoj ćemo živjeti i ne mogu opisati koliko volim tog čovjeka i koliko mi znači u životu. Svaki puta kada ga pogledam ponovo se zaljubim, svako jutro se budim uz poljubac, te prve rječj koje čujem su "jutro ljubavi, kako si spavala" dok me već čeka kapućino kako bi ga mogli popiti zajedno. Šta da kažem nego da mi je bog poslao anđela. Osvojila sam lutriju, jednostavno imam najveće blago na svijetu <3
Moj kum je bio jedan od najboljih frajera koje sam ikad video. Gde god da uđe okretali su se za njim i žene i muškarci. Visok, sportista sa vrhunskim telom, plus fakultetski obrazovan. Dobar smisao za humor. Human čovek koji je svima pomagao. Raskinuo je sa dugogodišnjom devojkom jer nisu mogli da imaju dece. Nakon toga, pošto je već pregazio 40tu smuva se sa jednom prosečnom ribom. Mislili smo to je prolazno. Međutim, ona ga savata na bebu. Posle dve trudnoće postala je medvedica od 150kg i on sad život provodi sa takvom ženom, a šetao je najbolje ribe i u zemlji i po inostranstvu. Ja mislim da je karma u pitanju, jer je ostavio kumu, koja je i dan danas prelepa, samo ne može da zatrudni. Jeste šteta da se njegovi geni ne prenesu, ali mogli su usvojiti. Očajan je sad. A nije tip osobe koja ostavlja porodicu.
Kad sam bila mala željela sam da naučim da sviram klavir. Budući da to nije bila opcija, jer je to koštalo, sjećam se da sam kako bih vježbala položaj ruku, isjekla komad papira na kome sam nacrtala klavir. Skupljala sam novac koji su mi davali za školu kako bih platila časove, a profesorica mi je dozvoljavala da ponekad vježbam u školi.
Sada sam odrasla i kupila sam sebi pravi klavir. Toliko sam bila sretna i ushićena da sam jedva dočekala da mi ga dovezu.
Rekla sam maloj sebi ‘Toliko si se trudila i radila da budemo ovdje gdje smo sada, ne zaslužuješ samo klavir, zaslužuješ cijeli orkestar’.
Vjerujte mi da odavno nisam bila toliko sretna za nešto što sam si priuštila.
Kada bi muškarci bili ti koji mogu da ostaju trudni i rađaju decu, porodilišta bi izgledala kao hoteli sa 5 zvezdica, imali bi XY povlastica u svim sverama života, a abortus se ne bi ni dovodio u pitanje “za ili protov”, već bi se obavljao na svakom ćošku. Ali s obzirom da je žena ta koja prolazi kroz sve to, odjednom se prema porođaju ljudi ophode kao da prema običnom vađenju zuba. Žena je “razmažena” ako želi da se porodi u normalnoj bolnici sa normalnim osobljem. Odjednom je jedan embrion bitniji od odrasle ženske jedinke, podvezivanje jajnika zabranjeno bez “dozvole muža”, a otkaz na poslu često zagarantovan u slučaju trudnoće. U 21. veku, a i dalje smo građani drugog reda.