Žensko sam i u raspodeli menadžerskih funkcija zapalo je da je kolega pokazao da je bolji i da je pozicija glavnog menadžera na projektu pripala njemu. Imala sam dva rešenja, da dam otkaz ili da prihvatim kako jeste i ako je taj izbor boleo mnogo, jer znala sam koliko sam se dala u sve to. Noćima nisam mogla da objasnim sebi zašto je to tako i da treba da prihvatim sve bez emocija. A onda sam počela da radim strogo od 9 do 5, laptop da ne nosim kući i da ne budem glavni igrač željan dokazivanja. Prvo su mislili Ana se naljutila, proćiće je. A onda je glavni menadžer rešio da budemo podjednako angažovani na projektu ali tako da on prima veću platu a ja samo imam čast da radim egal sa njim, bez funkcije, veće plate, bonusa. Zahvalila sam mu se pred svima i rekla sa nisam zainteresovana za takvu čast da odrađujem pola njegovog posla gratis, da vu pošteno raditi svoj deo posla a da me njegov projekat ne interesuje. Toliko … srce mi je na mestu! Srećna sam! I konačno mirna.
Nisam znala da je život u zajednici toliko strašan sve dok nisam počela da spavam kod dečka. Meni su moji dali kuću u 15 godina i ja sam navikla na slobodu kretanja u kući bez da se trzam. On živi sa roditeljima soba do sobe ima dva deteta iz prvog braka i jedno spava sa nama u sobi. Prvu noć sam preplakala kao kiša pila mi se voda nisam mogla da ustanem da odem do kuhinje jer se sve čuje ljudi ne zatvaraju ni jedna vrata "zbog dece". Ustajem ujutru onako izmrcvarena i izmučena i kako izlazim iz sobe ulazim pravo u kuhinju gde sede svi čak i komšije i rodbina.. Šta da sam izašla u gaćama? Nema prostora u kući i sve prostorije su jako male nema mesta ni za nas dvoje a kamoli za nas 6.. Nemam privatnost ni za šta bukvalno. Čak ni da razgovaram sa dečkom jer automatski svi čuju. Jednom sam legla preko dana da odspavam bar malo ja ležim i kako ko prođe samo me pogleda ispod oka jer tu je hodnik kojim svi prolaze a vrata ne smem da zatvorim. 24 sata sam ja pod prismotrom.
Imam 25 godina i imam jako dobar posao. Moja devojka ne zna moje prihode i misli da nemam novca. Tako da nam ona plaća sva putovanja i uživanja dok ja svoj novac trošim na druge žene. Meni je lepo dok vidim da mi ona kuva, čisti, finansira me dok ja sa strane radim šta želim i sa kim želim.
Moj brat je oženio ženu sa detetom iz prvog braka, i dobili su još jedno dete. Ja njeno dete iz prvog braka volim, ali više volim moju bratanicu. Bratanica je umiljata puno i liči na moju majku. E sad, ispao je problem, jer smo ja i žena uzeli bratanicu da ide sa nama i mojom porodicom na letovanje, a snahino dete nismo. Rekao sam bratu, da ja za moje pare mogu da vodim koga hoću i gde hoću, a da ako hoće da mali ide sa nama, plati dodatno, pa ćemo ga voditi. Taj dečak ima svog strica, ali se na njega nisu naljutili, jer ga nije odveo, a na mene jesu.
S obzirom na zarade noktarki i frizerki, ne pristajem kao doktorka medicine na manju platu od tri hiljade evra mesečno. Pre pola veka su lekari dobijali stan ili kuću da bi ih doveli da rade u nekom selu - danas nude samo platu duplo manju od zarade solidnog zanatlije i ništa drugo. Poštujem sve ljude, ali poštujem i svoje obrazovanje, odgovornost i značaj koje radom snosim i sa čime mora biti usklađena i plata.
Kolegi s' Filipina preminuo je otac. Oboje radimo
u firmi koja se bavi turizmom i postoji nepisano pravilo da nakon
2 god. oni odu nazad
na Filipine u sklopu godišnjeg, inače imaju svake godine godišnji ali nakon
2 god. imaju pravo
na isplatu jedne karte
za Filipine, kolega nije
još napunio 2 god rada
u ovoj firmi, pa mu nisu htjeli platiti i razočaran sam jer ovo je vanredni slučaj, smrtni, i to ne bilo koga
već oca. Karta nije jeftina, većina njih došla je trbuhom za kruhom kao i naši
što odu. Pola plaće šalju svojima kući, on je odlučio ne otići jer nema toliko
već je novac poslao obitelji kako bi pomogao s' računima oko sahrane. Ljudi s' posla su skupili odrđenu sumu novca i ne mogu reći firma se držala slova ugovora pa su određenu sumu i oni dali
ali sam razočaran u firmu
a najviše našeg direktora
jer direktor drugog hotela odlučio je platiti kartu Filipinskom zaposleniku svog hotela kada je imao smrtni slučaj.
Svatko bi trebao biti
na pogrebu svog oca.
Udata sam i ne znam zašto ljudi od mene očekuju bog zna šta. Ne, neću da živim sa svekrvom u istoj kući. Ne, ne želim da pravim zimnicu, kolače, sarme, ajvare. Ne, neću da se družim sa ljudima čije su jedine teme deca, posao i ogovaranja. Ne, neću da ustajem rano i idem na pijacu. Imam svoje hobije i svoje slobodno vreme koje trošim kako ja želim. Moj muž se slaže sa mnom i sve radimo zajedno. Ali u očima drugih ljudi, ja sam nekako "loša žena". Možda zato što su ti drugi ljudi odlučili da imaju dosadne i neispunjene živote.
Dopisivao sam se sa jednom devojkom nekih 2 meseca. Iz tih poruka znao sam da joj se sprema diplomski za koji dan. Pošto je pravila ručak za njenu porodicu i prijateljice i prijatelje te je i mene pozvala i ako se pre toga nismo nikad videli. Iz poštovanja nisam joj hteo reći da ne želim otišao sam na taj ručak kupio joj jedan poklončić zbog kojeg se jako iznenadila. Pre nego što sam ušao kod nje smo se zvanično upznali. Malo su me čudno gledali njeni prijatelji. Ona im je rekla kako se mi već neko vreme znamo. Njen tata je bio oduševljen sa mnom. Zahvalila mi se kada sam odlazio kući i rekla mi vidimo se ovih dana na kafi. Nekoliko dana se nismo čuli mislio sam da je to to kad uveče mi stiže poruka od nje ako hoću mogu doći kod nje na kafu. Uzeo sam bocu vina i neku bombonjeru ona i ja celo veče smo se ljubili.
Meni devojka raskinula vezu i neće da čuje za mene jer sam joj jednom u šali rekao, dođi večeras kod mene neće biti nikoga. Dođe ona to veče kod mene, zvonila više puta stvarno nije bilo nikoga, sada neće da čuje za mene, zvao joj i sestre i drugarice i braću od tetke i ujaka, nema šanse.
Osudili su me u društvu jer sam rekla da ne bih bila nikad sa muškarcem koji ima dete i prethodni brak. Naravno da imam dete i ja bih tražila nekog sa detetom, ali u ovom slučaju gde sam single ne želim to. Želim sa svojim muškarcem sve to prvi put oboje da proživimo. Njemu 2 put ne bi bio tako poseban, a meni je bitno da nam je oboma to vrlo posebno. Niti iskreno želim da imam veze sa nečijim detetom jer realno pomagala bih u odgoju, vezala se za dete, a mi bi svakog časa mogli da se rastanemo i ja ne bih viđala dete za koje sam se vezala jer mi realno nije niko i ništa. Neki to zovu surovošću, ja zovem realnošću i pravom na sopstveni izbor.