Drugarica i ja smo u tri ujutru, pijane, sele u njen auto i vozale se po gradu. Ona je bila za volanom i odjednom je auto skrenulo s puta. Udarile smo u drugi auto koji je bio parkiran ispred nečije kuće. Nama se ništa nije desilo. Okrenule smo se i otišle.
Gledam ovaj trend 2016. godina slike, uspomene - 2016. sam imala 20 godina i nisam imala jedan sako da odem na razgovor za posao, o cipelama da ne pričam, sećam se da sam kod kineza kupila neku kitnjastvu belu bluzu jer sam za toliko imala - bilo mi je loše kada sam pogledala slike iz arhive od tada, na svakoj vidim jadnu devojčicu koja pokušava da bude srećna na slici da deluje kao drugi oko nje uprkos brojnim haotičnim okolnostima - dan nije prolazio u kući bez svađe, dani i noći u nervnim slomovima i suzama, glad, jad i beda- nisam imala za frizera, zubara ništa... Ako čita ovo neko ko trenutno živi kao ja tada, biće bolje🥲
Posvađao sam se sa devojkom. Nakon toga smo se danima raspravljali dopisivanjem preko Vibera. Nakon što je napisala izuzetno dug referat od 'A' do 'Š', kao odgovor sam joj samo poslao glasovnu poruku od dve sekunde u kojoj sam podrignuo. To je bilo toliko bizarno da smo se smejali i momentalno pomirili kao da se nikad nismo posvađali.
Došla sam sad sa posla kući i počela sam da plačem od muke. Ne, nemam težak posao. Plačem što nisam zavrišla taj fakultet već odustala. Ne, ne patim od kompleksa. Plačem jer mi je muka od prostih ljudi kojim moram biti okružena. Muka mi je od baba u autobusu koje su toliko bahate i bezobrazne. Muka mi je od vozača koji samo psuju, samo se deru, ne znaju ni zdravo da kažu. Muka mi je od kolega koji se samo žale na posao a ne rade ništa. Od koleginica koje ne znaju osnovna gramatička pravila, o nekoj večitoj žalbi na toplo, hladno, kišno vreme.. O njivama pitama i stvarima koje me ne zanimaju. Muka mi je i kad nađem nekog mog godišta, moram 60x dnevno da slušam reči "Gas, goriš, samo brendirano, najjača sam" itd itd.. Da li sam ja ostala u ovoj mojoj očajnoj sredini a normalni su pobegli u veće, ili stvarno više nema normalnih, kulturnih ljudi, koji na Vi znaju da uzvrate sa Vi, koji se ne mešaju u stvari sa kojima apsolutno nemaju dodira.. Muka mi je.
Ove godine imam nekoliko slavlja. Prvo je rođendan od blizanaca- 18. godina,drugi je ženin i moj 40. i za kraj godine zadnja rata 20 godina dugog stambenog kredita (nakon ovog zadnjeg počinje život punim plućima).
Manjak finansija me je naterala da tražim cimera objavio sam u jednoj grupi za izdavanje stana pošto je to bio moj stan uredno napisao jedan tekst u vezi stana postavio slike stana mislim daje to bila pristojna cena na toj lokaciji za studenta. U prvih 2 sata imao sam jedno 20-tak lajkova i 5 poruka međutim prva koja se javila bila je jedna devojka njoj sam se obratio u privatnim porukama došla je da pogleda stan odogvaralo joj te sam ostale zainteresovane obavestio da je stan izdat. Prvih par meseci smo se površno upoznali ništa više, naredan 2 meseca smo malo više provodili vremena zajedno spremali smo jedno drugom jelo, išli na kafu, šetnju pričali razne dogodovštine nekako mi se ona urezala u um, ponedak smo jedno drugom pisali jedno drugom iznenada poruke. Bio je 8 mart kupio sam joj cveće reko kad već nemaš dečka da ti pokloni primi ovaj znak pažnje od mene prvi poljubac je bio u obrza a drugi u usne veza je počela evo već 5 godina smo zajedno.
Pokušali smo da budemo dobri domaćini i da dozvolimo pušenje gostima na porodičnom slavlju, jer, ispada da mozda i nije u redu ako dozvolimo da se pušači uzdržavaju ili izlaze napolje da bi pušili. Mislili smo da ćemo tih dva, tri dana i mi izdržati. Sad kad je prošlo shvatam da je ovakvo viđenje stvari skroz pogrešno, smrad se uvukao i ne vetri se uopšte lako, čak i u druge prostorije. A da ne kažem, pošto sam inače astmatičar, koliko je uticalo na moj kašalj. Tako da, sledeći put neću se ustručavati da kažem gostima da se u našem domu ne puši. Kad ja odem u goste naravno prilagodiću se iako mi smeta duvanski dim, ali kod nas - više nema cigara, pa ko se zato ljuti nek se ljuti.
Krenuli smo da imamo probeleme u braku i muž mi predloži da ja odem kod terapeuta posto se samo ja žalim. Posle par meseci terapije, dosta rada na sebi odlučila sam da je razvod neizbežan. Evo sad hoće i on da ode na terapiju samo da ne idem iz kuće.. e pa sad je malo kasno za mene.. hvala ti puno !
Stric se skoro oženio, i on i strina se mnogo vole. U srednjim tridesetim su. Petnaest godina je stric stariji od mene. Ali, drugačiji su od nas mlađih. Ja i devojka uvek moramo da sedimo jedno pored drugog, oni sednu nekada odvojeno, on priča sa jednom ekipom, ona sa drugom. Retko se ljube u javnosti. Stric ju ne zadirkuje. Više podsećaju na moje roditelje koji su dvadeset godina zajedno, nego na par koji je u vezi bio tri godine, i od skoro su u braku. Kada sam to rekao ocu, rekao je da su zreli, da je njihova ljubav mnogo jača, nego kod dvadesetogodišnjaka, da se vole i poštuju puno, i da je ljubav drugačija u kasnijim godinama.
Moj muž se sa kumom čuje možda jednom dva puta mesečno. Živimo u inostranstvu pa se retko viđamo. Ja se sa kumovom ženom čujem češće. Naravno, kad god odemo dole viđamo se sa njima često, i družimo se sa njima. Jednom sam mužu rekla da bi trebalo češće da se čuje sa kumom i da se ja mnogo češće čujem sa kumovom ženom. On mi je rekao da kumu bilo šta zatreba on bi učinio za njega, i da zna da bi kum isto uradio. Da su bili jedan za drugog u nevolji, i kada su bili srećni. Da zna da je kum dobro i da ne moraju da se čuju često, ali da se vole i poštuju više nego nas dve koje se češće čujemo. Kaže da pravi prijatelji ne moraju da se čuju često, ali da treba tu uvek da budu jedan za drugog.