Imam 25 godina i krenula sam voziti prije par mjeseci. Jutros kad sam krenula na posao, na parkingu ispred zgrade me kamion zagradio. Pokušala sam se izvuć ali jednostavno nije išlo. Izađem iz auta da pitam vozače hoće li brzo jer kasnim, na što mi vozač onako podrugljivo odgovara da će brzo te da ne vidi razlog zašto ja ne mogu izaći i bez da se on skloni (jer on je procijenio da mogu, a ja nisam uspila). Samo sam ušla u auto i krenule su mi suze onako odjenom od svega šta mi se nakupljalo danima. Uz to sve to mi je bio jako važan i stresan dan na poslu. I razmišljam kad bih ja bila u situaciji da vidim da netko nešto ne moze ili mu treba pomoć ne bih nikad nešto tako rekla. Želim reći da ako nemate šta lipo da kažete nekome, onda nemojte ništa ni reći. Nikad ne znate kroz što netko prolazi, s čim se bori, što ga čeka i ne znate kako vaše riječi koje možda i nisu toliko zlonamjerne mogu utjecati na nekoga. Budimo malo suosjećaniji jedni prema drugima ❤️
Dečko mi je rekao da nisam lepa kao njegove bivše devojke, ali sam ja izabrana. Lepota je prolazna i da svakako neću biti lepša za jedno 10 godina sa stomakom od porođaja od neke njegove koleginice doktorke ili medicinske sestre od 25 godina. Raskinula sam.
Neću više da dojim. Probala sam, odvratno mi je, osjećam se ko krava, i počinjem da prezirem vlastito dijete jer moram tu torturu prolaziti svakih dva sata. Danas sam joj prvi put dala flašicu i konačno osjetila ljubav o kojoj majke pričaju, kad hraniš bebu i gledaš u to malo lice. Radije ću joj dati flašicu nego da maštam da je bacim od zid svaki put kad je gladna, pa taman da je majčino mlijeko tekuće zlato, zaboli me.
Htjela bi da mi mama ozdravi. Imam 24 godine i ne znam kako ću ako se ovo nastavi. U jako teškom stanju je već 2 godine. Mama volim te ❤️
Ostavila sam ga trudna. Nakon toga, nije priznao dete. Onda se pojavio u našim životima (bez dnk-a naravno, to nije upitno bilo) država mu je dozvolila. Sada, tri godine kasnije, on je i dalje 0 od oca. Ali..ja sam verovala da mogu pronaći baš ono što želim (i ništa više od onoga što mogu i da pružim) i upravo to sada i živim! Imam divnu, ozbiljnu vezu sa muškarcem koji je dobar čovek, vredan, uspešan, naravno i ono manje bitno-fizički lep i zgodan. Voli moje dete kao njegovo. Ljubav je obostrana. A ja..samo se topim i kažem hvala ti Bože! Jedva čekam da nam se naša porodica proširi i da njemu kao mom partneru, i mom detetu kao najvažnijoj osobi u mom životu, podarim još jedno malo biće! :)) Živela ljubav, a samohrane mame-nikada ne odustajte, cenite i volite sebe! Kako kažu, nisam ja birala lošeg oca, on je to postao nakon što se dete rodilo. Dakle-samo uživajte, i doći će onaj pravi! Ne vredite ništa manje od drugih žena. Love you all 🤍
Ako se ona oblači sexi da bi izašla bez tebe, ona se sređuje za nekog drugog.
Ovo nije nesigurnost, ovo je evelucijsko signaliziranje.
Žene se ne doteruju zbog sebe, biološki uložen trud je prevelik da bi se sređivale samo za sebe.
Vizuelno naglašanje je ravno poziv na interakciju.
Ne reklamiraš robu koju ne nameravaš prodati, ona podsvetno lovi dopaminski udar.
Udar koji dolazi iz gladnih pogleda muškaraca.
Možda će reći da je to samo za cure, ali njena fizioligija deteltira singal.
Aktivno potvdjuje svoju tržišnu vrednost na sexualnom tržištu.
U suštini ona proverava potencijalne zamene dok ti plaćaš račune. 🤣🤭
Moja majka je noćna ptica. Noću šeta po kući, uzme pa usisava, ulazi-izlazi sto puta na terasu da puši, ona vrata stara, moraju jače da se gurnu da bi se zatvorila, seti se nečega u sred noći pa upada u sobu u kojoj spavaš da baš tad priča o tome i neće sačekati sutra. Ukratko, tako me nikad me nije puštala da spavam noću. Od kad sam bila mala spavam samo nešto kratko pred zoru i malo popodne kad zaspi i ona. Kako je s godinama povećavala kafe (sad pije jedno 5 turskih dnevno), tako sam u srednjoj mogla da spavam samo u školi. U kući nije bilo moguće nikad jer je vrištala sve vreme dok je budna. Krenem napolje, ide za mnom. I tako evo. Živim sama od 19. godine. Tek sad sa 23 godine sam jedva rešila problem spavanja, spavam noću. Zaspim oko ponoći i ustanem u pola 8. Evo uveli nam treću smenu na poslu. Okreće mi se želudac. Daću otkaz. Ne dam spavanje nikom.
Razveli smo se prije 4 godine. Imamo dijete ali ja ne šaljem alimentaciju jer mislim da će te pare potrošiti na sebe a zadnji put sam vidio dijete prije 2 godine. Ne pere me grižnja savjesti jer znam da radi u svojoj struci, ima dobru platu ali me je zabolilo kada sam saznao da ima drugog lika. Čisto sumnjam da će to potrajati jer je ona ipak žena sa prikolicom. Lako je meni djetetu sutra objasniti kad dovoljno naraste da skonta neke stvari zašto smo se razveli. Možete me osuđivati, nisam jedini koji je ovakav, barem sam iskren.
Ovo je moja druga veza sa ženom mnogo starijom od mene i već vidim iste obrasce ponašanja kao u prethodnoj vezi. Misli samo na sebe i šta ona hoće, bilo šta s moje strane se ne uvažava, na prvi problem se napominje gdje su vrata, na kraju iz hira prekidaju i bivaju same pa sve opet ispočetka. Neke žene misle da samo zato što dobro kotiraju u drugim sferama života mogu raditi šta god hoće a da druga strana sve to treba odobravati. Takve žene nisu sposobne imati trajnu vezu i brak i ne čudi da su rastavljene ili ostavljene jer njihov stav i ponašanje dovode do toga da druga strana šuti i vezu gleda kroz svoj interes, bio to besplatan stan, državljanstvo, nešto treće. Iskreno, meni ovo sad odgovara još koju godinu, stan u Stockholmu je vrlo skup, ali valja trpiti hirove i prohtjeve stare rastavljene luđakinje.
Muž ume da bude jako prgav kada se naljuti. Imam osećaj ako bi došlo do razvoda da bi me satrao sa zemljom i fizički i psihički i novčano. Kod njega su sve naše pare-skoro sva uštedjevina koju imamo, stan je na njegovom imenu... Ja sam nasledila roditeljsku kuću i rekla mu jednom u priči da tu kuću vidim kao neku vrstu zaštitne mreže jer je to jedino mesto gde bih ako bi se ikada razveli imala da odem jer imam bojazan da ako bi došlo do razvoda on kako ume da se naljuti da bi bilo poprilično gadno za mene i da se ne osećam sigurno. On priča kako to nije tačno i da je sve što imamo zajedničko, ali znam da može itekako da napravi da nemam ništa i da mi oduzme sve nakon 20+ godina zajedničkog života i braka. Sad skroz odbija da uložimo u tu kuću, sa omalovazavanjem priča o njoj, neće da nam to bude vikend kuća i došlo je do toga moram da je prodajem kako bih mu dokazala da mu verujem...