Najboljoj drugarici sam dva puta platila letovanje jer nije imala novca, a želela sam da i ona pođe sa mnom. Nikad mi nije bio problem da je nekad počastim u kafiću, restoranu, kupim sladoled, sok itd. Kad je pre mesec dana dobila prvu platu (i to dosta visoku) setila se da uradi nokte, da da 100 e na frizera, kupi garderobu i brdo šminke, a nije se setila da me počasti kafom od 200 dinara. Zvala me u kafić da “proslavi” i na kraju je svaka platila svoj deo. Nemojte mi sad pričati kako sam ja zla jer očekujem da me izvede na piće jednom u svom životu i kako nije ona dužna da me vodi na kafu jer sam joj platila letovanje. Nije dužna, ali mi nije jasno kako nema nikakav “osećaj” za to. Valjda je to stvar i nekog vaspitanja i kulture. Zar joj je bilo toliko teško platiti jedno piće drugarici?
Imala sam 3 momka do sada i svakog sam upoznala tako što sam im se prva javila. Ako procenim da ima šanse (sviđa mi se i znam da je singl, a primećujem da mi npr. lajkuje slike) onda prva pošaljem poruku, pa šta bude. I dalje mi nije jasno kako to uspevam jer sam po prirodi baš povučena i stidljiva, a po izgledu prosek. Nekako sakupim hrabrost i ubedim sebe da je bolje i da me ispali nego da se posle pitam šta bi bilo da sam mu se javila. Samo jednom sam imala propali dejt, ali nisam dozvolila da me to obeshrabri. Niko mi ne prilazi uživo i retko mi se javljaju i preko aplikacija, neke drugarice govore kako bi im bilo poniženje da su na mom mestu i da se javljaju momcima, ali šta da radim. Da nisam to počela verovatno bih večno bila sama. Morala sam da preuzmem stvar u svoje ruke.
Skoro naiđem na oglas za posao - odlični uslovi, 6 sati radno vreme, vikend neradan, plata 65000... još mi i blizu. Vidim da je ostalo 3 dana do isteka oglasa, skontam da su već našli nekoga, ali prijavim se. Pola sata kasnije me zove šefica te radnje da me pita da li želim doći na razgovor. Ja oduševljeno pristanem, razgovor super prođe, i odmah počne da me obuka. Međutim, sve vreme spominje: "Ma samo da znaš koliko njih mi je ovde bilo na obuci... bezbroj. Ni jedna ne odgovara ovoj poziciji." (U pitanju je pozicija prodavačice kozmetičkih preparata). Naravno, ni ja joj nisam odgovarala na kraju. Pa me zanima... da li je moguće da od toliko žena baš NI JEDNA nije prava za taj posao? Ok, prihvatam da možda JA nisam za to, ali baš ni jedna od svih koje su bile... malo mi je nemoguće.
Ja sam najsrećnija osoba na svetu. 1h ujutru je i moj dečko je otišao da nađe radnju koja radi da mi kupi brijač, jer sam zaboravila kod kuće. Ništa manje nemojte da prihvatite u životu. Husbend material 🙉🙈🙊
Sada kada sam odrasla jasno mi je zašto je mama uvek bila nervozna, a tetka uvek raspoložena. Brat i ja smo voleli da idemo kod tetke više nego bilo gde i čak smo govorili da je volimo više od mame. Mama je uvek bila nervozna, ljuta, neraspoložena dok tetka sve suprotno. Sada mi je jasno i zašto. Mama je imala dvoje dece, domaćica bez posla i svog dinara, otac se nije interesovao za nas, nju, kuću. Živela je u kuhinji, nikada nije negde izašla, kupila nešto sebi, putovanja da ne pominjem. Tetka je imala dobar posao, platu, divnog muža, nije imala dece. Vreme je provodila u putovanjima, izlascima, kupovini, napredovanju na poslu, izletima... Što s društvom što s mužem. Žao mi je što tek sad sve to shvatam, žao mi je majke, nije ni mogla da bude bolje raspoložena kada je živela takav život.
Mislila sam da je moj bivši samo hladan i da je eto, takav. Nikad zagrljaj, obavimo to u krevetu tada me ljubi i toliko. Nikad držnje za ruku, spontanost ili prisnost dok šetamo, sedimo na keju... Fotografisanje nije želeo, nije imao ni 5 naših slika na kraju. Sve sam mislila imamo puno već i godina (40+) možda ja preterujem. Dok nisam našla fotografije sa bivšom. Na svakoj je drži u zagrljaju i ljubi u čelo ili obraz, gleda zaljubljeno i ima milion njihovih slika. Nije me voleo. Ne lažite sebe da postoje hladne osobe. Hladne jesu, ali za one koje ne vole.
Da mogu ponovo sve iz početka, ne bi se udala već bi živela vanbračno pa dok traje traje, okreneš se i odeš bez komplikacija. Bez papirologije i komplikacije oko vraćanja prezimena i sređivanja dokumentacije. Udala sam se slepo iz ljubavi, verujući u stvaranje porodice, porodičnog života a dobila lenjivca koji je posle nekoliko meseci zajedničkog života pokazao koliko je samoživ, bezobrazan i bez imalo poštovanja vređa jer mu se može. Glumi neku nadmenost i komandovanje, očekuje da mu budem prinesi donesi skužavka kao da je invalid. Oboje radimo i delimo račune na pola. Kupila sam veš mašinu a on mi duguje pola cene jer mu je kriza na poslu pa nema. Mesec dana kasnije kupuje na rate apple laptop. Čemu se nadati u budućnosti sa takvom osobom? Neko je rekao umiranje bez smrti je razvod i jeste tako, mrcvariš se mesecima.
Drug se naljutio na mene, jer sam odbio da mu budem kum. Više nisam pozvan na venčanje. Nekoliko ljudi me zvalo da mi objasni da je to čast kad te neko izabere za kuma. Počastvovan sam, ali neću to da radim. Ne dugujem nikom objašnjenje. Ne želim da ti budem kum i tačka. On bi tradicionalnu svadbu, venčanje u crkvi. Njegova devojka me pitala kako mi nije žao da rasturim prijateljstvo. Nisam ga ja rasturio. Ja sam kulturno odbio da mu budem kum. On je uradio sve ostalo.
Ni suprug ni ja ne podnosimo nakit! Ne nosimo nikakve lančiće, narukvice, minđuše, prstenje, pirsinge i sl. pred našu svađu išli smo da gledamo burme i zaključili da nam treba 500€ za nešto što ćemo staviti na venčanju i posle toga će zauvek stojati u nekoj fioci jer ih nikada nećemo nositi. Poručili smo na aliexpress-u burme od "belog zlata" za 5€ komad, koje izgledaju identično kao i one iz zlatare, dali smo ih na graviranje, kupili lepu kutiju, iskoristili ih na venčanju i evo godinama stoje u fioci... osim nas dvoje, niko ne znada su burme bili lažnjaci ;)
Nasledila sam u 25-toj godini stan od roditelja. Majka mi je dala taj stan da koristim.
Kasnije sam se ja preselila u taj stan, i u dugoj vezi sam sa dečkom koji živi sa roditeljima. Ja nisam verovala koliko se taj dečko promenio kad sam dobila stan, takvu ljubomoru i žavist, u životu nisam doživela.
Malo malo pa mi prebaca stan, kako sam ja dobila sve na gotovo, a pritom ja godinama radim i sama, nisu mi sve kupili mama i tata.
A i da jesu, njihova sam, nisam tuđa.
Dečko je pukao od ljubomore i raskinuli smo.
On se za 2 meseca preokrenuo, sreća pa se sve izdešavalo na vreme dok smo se zabavljali.